nedjelja, 25. ožujka 2012.

OTARČIĆI




    U, rekla bih,  ne tako davna vremena neke su druge stvari bile cijenjene, vrijednosti su se drugačije vrednovale, ono što je bilo bitno sada polako postaje ne bitno, važno postaje ne važno, sramotno ne sramotno, tako da o onome sto je nekada  bilo normalno  sada treba puno vremena da bi se znalo, naučilo, zapamtilo.
Primijetila sam da sadašnja mladež  ne zna baš puno o našoj kulturi i tradiciji, da to postaje nešto ne bitno i mislim da bi o tome trebalo više govoriti, pokazivati, učiti i naučiti da se tuđe poštuje, a svoje nikako ne zaboravi. Naše selo ima zaista ne bogatu kulturu i tradiciju, već prebogatu. Živim u Sikirevcima 15 godina i uvidjela sam kako se naši mještani trude očuvati običaje na sve moguće načine. Kako muška populacija, još više i ženska.
Povremeno se čuje pjesma, postoji i Kulturno umjetničko društvo koje djeluje i na taj način čuva tradiciju i kulturu prezentira naš kraj diljem Lijepe naše (i šire), tu su i razni običaji koji se vrednuju na ovakav način i sa o puno ljubavi samo u našem selu.
    Jedan od prekrasnih običaja koji ne da je očuvan već mu je osigurana sigurna budućnost je običaj nošenja hrane na posvetu na Veliku subotu. Znam da taj običaj postoji i u drugim selima i gradovima, no ima jedna bitna razlika na koju smo jako ponosni. Mislim da je sada vrijeme da objasnim što je otarčić...


   Prije nego su postojali ručnici koje danas kupujemo u dućanima, naše bake i prabake su od lana ili pamuka tkale ručnike i nazivale ih otarci.  Prvobitno su bili samo porubljeni, pa su žene počele pomalo ih ukrašavati nekim vezom ili slično, zatim su se više trudile i ukrašavale da su prije 80 ili 100 godina oni postali ukras. Otarak na čiviju (vješalicu) je i danas prisutan u našim domaćinstvima, ali o njima drugi put, jer ovoga puta su bitni otarčići. Otarčići su bili manji tj. kraći i služili su umjesto današnjih kuhinjskih krpa, s njima se pokrivao kruh u košaricama prije nego se stavljao u krušnu peć, pokrivala hrana itd. no s vremenom su se počeli izrađivati ljepši, bogatiji, vrjedniji. Tako da je običaj da svaka domaćica koja nosi hranu na posvetu gotovo svake godine izrađuje novi otarčić,  ali sa sunčanom čipkom-motivima. Blagoslov je ujutro u 8.00 sati i to vam bude prava parada. Selo ima oko 500 domaćinstava i možete zamisliti isto toliko košarica i otarčića. Zaista bude prelijepo! Kada mlade žene idu iz crkve one koje nisu bile izađu na ulicu da vide koliko se i kako potrudila ona koja prolazi iz crkve pa se o tome priča i do mladog Uskrsa a ako koja ima nešto novo, neku novu mustru probaju se "dokopati"... Tako da je ovo prava prilika pokazati svoju kreativnost, maštovitost, trud i rad. Evo nekoliko fotografija,  a onaj novi ću vam pokazati za nekoliko dana.....



...na ova dva otarčića su jagode koje si izrađene na okrugloj rami i u srcolikoj. Inspiraciju sam dobila prije 10-ak godina kada sam počela kombinirati boje i motive koji su karakteristični za naš kraj, stilizirane jagode su neizostavni dio tradicijskog ruha...tako da su one plod moje mašte i baš su super, zar ne?!







...u ovome otarčiću ima oko 180 komada čipke i ovi maleni su veličin kovanice  20 lipa i za izradu same čipke mi je trebalo 7 tjedana s tim da sam dnevno radila 4-5 sati...čisti profinjeni filigranski rad...







...motivi kvadratnog oblika (RUKOM) se nisu izrađivali prije no što sam ih počela sama izrađivati. Prvu ramu mi je napravio stolar Mirko Lučić- Katičin i tako je počela kvadratna inspiracija. Ovo je prvi otarčić koji je u Sikirevcima izrađen sa motivima kvadratnog oblika. 


...ovo su neki od otarčića za koje sam sunčanu čipku-motive sama izradila...
Uživajte!!!















ŽENSKA RUBINA - MOTIVARA

                                           

   Ako je rubina muška uvijek se misli na košulju koja se nosila u prošlosti jer tada nije bilo dućana u kojima su se košulje kupovale već su naše marljive žene na drvenim tkalačkim stanovima tkale pamučno  platno od kojega su se pravili odjevni predmeti, posteljine, stolnjaci, milja, otarci,...
   Ženska rubina je i gornji dio odnosno oplećak ( velikih ili malih rukava)  košulja i donji dio suknja odnosno rubina. Da bi cjelovito žena bila obučena oblači ćošak (marama koja se stavlja oko vrata), nekoliko krila (podsuknje) koje budu dobro uštirkane da bi ljepše stajalo, pregaču, tkanicu (pojas koji se isto radio na tkalačkom stanu od bojane ovčje vune- naj je trobojnica), bijele čarape, sanadale ili opanci ringlaši koji su rađeni od prave kože...evo sada nekoliko primjera ženske rubine puna sunčane čipke-motiva.


Vlasnica je Manda Varzić iz Kruševice koja je rodom iz Sikirevaca, te se ovim putem zahvaljujem što mi je s ponosom pokazala svoje blago. Svaki puta kada gledam ove fotografije iznova se oduševim.....

...bogati veliki rukavi...


...rubina stražnji dio...


...prutovi bogati sunčanom čipkom-motivima...


...nisam brojala koliko je čipke ugrađeno ako rekla bih da ima oko 80 komada...većih ili manjih...


...ove male sitne kockice se zovu u našem selu katorite kockice. Simetrično se izvuku niti iz platna i onda se  opliću šlinganjem... za ovu rubinu je bilo potrebno jako puno strpljenja, ljubavi, vremena. Platno na kojem je rađena rubina je domaće izrađeno na tkalačkom stanu, sva čipka izrađena na drvenim ramama sa iglom za šivanje, odnosno onako kako se čipka radi... zatim velika šlinga... svaka čast onome tko ju je izradio.
Već sam  nekada  rekla kako je u našem selu bilo možda samo 5 takvih rubina, prekrasno!!!






četvrtak, 8. ožujka 2012.

                                SRETAN MEĐUNARODNI DAN ŽENA




Svim ženama na svijetu želim samo dobro...
...drage žene želim Vam da budete kreativne, maštovite, hrabre, odvažne,....jer taj dar možda tinja u Vama i čeka pravi trenutak.....ja sam se pronašla u izradi čipke, vjerujte to umiruje, ispunjava,.... 
     
Pogledajte kako žene u Češkoj doživljavaju sunčanu čipku i koliko joj se dive....... http://sitakrajka.blogspot.com ....


subota, 3. ožujka 2012.

ŠOKAČKA RIČ

                                    





               To su kapci na pendžerima šokački starovjerački kuća. Staro, oronilo, vrime prigazilo, a svaki još postojeći pendžer ( a u našem selu možda još dvi take kuće ) da može pripovidat izpripovido bi svašta. Bilo je na tim pendžerima lipi cura i snaša , tako i momaka i izgledni ljudi, a i ni strašni baba koja su samo posmatrale ko kaki špijuni i kupile materijal za divan sa drugom ili zvonaricom koja bome dobro „zvoni“…a bilo je tud gledanja kroz firanglu na linu snaju, komšinicine švalere, i na kokoši što čeprkaju kad se voda od sapjeranja šikni, bogaranja, pljuvanja, dogovaranja, ogovaranja, …. Znala je tud nadiljom ili kakim svecem bit tepsijica sa masnicom ili kiflicama da se bolje olade ili da koga na jelo primame… Svega je tud bilo! Mene je potaklo da pišem i razmišljam o takom jednom pendžeru kada sam se udala u Sikirevce i vidila kako se tud drži do ručnoga rada.
     U Sikirevcima može proč toledo, rišlje, nec, enklanje, al ništa ne šije motive. Odprilike sam znala što su motivi jer je i moja baka (jaruškinja) pravila i šlingala. Tamo odakle sam ja rodom baš se i ne preferiraje motivi nego samo šlinga i enklanje. Kako sam već godinama ( deset lipi) u Sikirevcima išla sam po svadbama ge se idu gledat sobice koja mlada doseli.
     Ono što mi je zapelo za oko je dio ruva koji mlada doseli u kuću u koju se udaje, a to je: stoljnjak, garnitura (četvrtasto, dugačko i dva mala), milja, otarčić za svetenje za Veliku subotu, i otarak za čiviju  ali sa motivima. Sve vam je to ljudi moji dobro, lipo a i skupo. Radi se ( šlinga ) po domaćem tkanju, pa šlinga po koncu, a motivi da se i ne priča. Motive su pravila dvi možda tri majstorice i kad udare cinu pa se misli kako ćeš namaknit da i kupiš.
    Zato su matere o tom vodile brigu već kad se rodi žensko, a što se ljudi tiče njima je to samo : „ …a ludi žena, od čitavog tuiljavo prave…!“  I tako! Ovaj suvenir je eto taki kaki je, šokački pendžerić, a kad otvotiš – ljepota- motiv ko narisan, na lipom plišu da se bolje vidi, a ogledalci na spihu vuku. Otvoren predstavlja tu šokačku sobicu i dio toga ruva, dio te lipe tradicije kad mlada seli sobicu . –Lipi moj svitu, pogleđite i ponesite i makar dio te ljepote sikirevačke pa uživajte i danas.
         Tako je to izgledalo njekada, a mi smo eto vaki narod pa do svojeg držimo, svoje ne damo a svakako tuže poštivamo. Kod nas je i danas tako. Sobica za paradu, a motiva samo daj! Kako se rade? Rade se na drvenoj rame, namotaje se, krpaje krpačom iglom i to je to. Ima svakaki: srca okrugli, okasti, kockasti… tradicionalno u biloj boje, a u novije vrime dodamo i kake lipe boje pa je malo ljepše a i oku draže.
         Ovaj pendžerić sa slike je zatvoren i svoju priču je ispričo. Neko ga se sjeća a neko i ne, neko o njem priča a neko i ne, ja se iskreno nadam da ćete o mojem sikirevačkom pendžeriću puno pričati jer eto sad opet znate koju rič više.

                 Lipo Vas pozdravlja Šarčeva Marina!


Ovo je motiv je meni najljepši jer prikazuje stiliziranu rozetu đakovačke katedrale, a podloga simbolizira crvenu ciglu kojom je katedrala zidana......


                                           Rozeta đakovačke katedrale, pa sad vidite...........


Ovo je dio milja gdje je motiv ušlingan, pa obheklan i sastavljan u dijelovima.......


Motiv je na ovoj fotografiji ušlingan  u milje na finom domaćem platnu, mi bi rekli tkanju. 

Toliko za ovaj put.... srdačan pozdrav...